Aidina svadba

Moji roditelji su se oduvijek kretali nelagodno kroz ovaj svijet. Mama, čini mi se, zbog oćuha jer sve njegove poteškoće doživljava kao lične poraze, a oćuh zbog samog sebe jer ih toliko ima. Ne sad da moja Minka nema ličnih poraza, mislim da ponekad čitav svoj život smatra jednim kolosalnim promašajem, nego ih nekako posebno teško doživljava kroz svoje muškarace. Ipak dolazi iz patrijarhalnog društva pa očekuje da muškarci snose svu težinu svijeta za svoje najbliže, pa ju je razočaralo to što nikad nije upoznala jednog koji može tu težinu nositi hrabrošću s kojom ona sama to radi.

Osim svog oca, njega je uvijek držala na postolju kao primjer pravog muškarca. Bila bi sva ponosna, obasjalog lica, zacaklenih očiju i rastegnutog osmijeha, kad bi prizivala anegdote iz sjećanja. "Eh sine, dido Ismet je uvijek bio uredan i elegantan", što je izuzetno važna činjenica, jer za moju mamu neuredni ljudi su također i zli. "Svako jutro kad ustane, on se lijepo okupa i uredi, pa onda obuče svoj sako i krene u čaršiju. Svi su ga znali i poštovali takvog". Ti svi su bili konstanta u maminim pričama kad god bi htjela nešto prikazati kao istinu. Kasnije sam to shvatila kao neku vrstu naučnog citata, ko' fol da prepozna da nije sama došla do tog zaključka nego su ga mnogo pametniji ljudi prije nje uspostavili, dok ona stoji na ramenima takvih divova, prenosi njihove mudrosti i smjerno ih nadoknađuje. Kao i za didu Ismeta, njoj je poštovanje od strane drugih uvijek bilo životni cilj i za tim je teško čeznula. Kad ga je dobijala, nosila ga je kao medalju, a kad nije, rušio se oko nje svijet. A nažalost, rijetko ga je dobijala.

Taj dan je bila Aidina i Tomova svadba. Bili su tu i moj tadašnji partner Amir i najmlađa sestra Dunja i svi smo se uspjeli nagurati u jedno auto. Nije to bilo lako, jer smo tih godina svi bili dobro ugojeni, ne iz zadovoljstva nego vjerovatno iz neke samodestruktivosti, ali ipak smo se ukrcali i krenuli ka sali. Svadba je bila kod Krkića, jednog plemenitog čovjeka kojem je kćerka nedavno umrla od raka. Bila je mlada, mojih godina. I oni su iz Prijedora, pa smo svi bili ponosni na njega što je tako uspio, a što je bila jedna od rijetkih stvari oko kojih smo se kao zajednica slagali. Nismo mi baš ni često gledali uspjeh jednog od naših kao zajednički uspjeh jer smo zavidan narod, ali Krkića nije niko mogao stvarno mrziti. Svi su bili svjesni koliko je pomagao ljudima tokom rata kao i po dolasku u ovaj, sad pretežno naš, St. Louis.

Sala je bila velika, pripojena restoranu koji je postao orijentir južnog St. Louisa za Amerikance, kao i za nas izgubljenike-doseljenike. Amir je vozio, oćuh sjedio naprijed, dok smo mama, Dunja i ja sjedile pozadi. Prije polaska, u svom poznatom stilu, mama je odmah potencirala da Amir i oćuh ne mogu sjediti na zadnjem sjedištu jer imaju preduge noge. To je rekla samo zato da meni i sestri ne bi palo na pamet da jedna od nas vozi ili sjedne naprijed, jer ona se sigurno ne bi usudila na takvo sramotno ponašanje. Istina je, obojica su visoki preko dva metra, ali bilo je prije i nižih muškaraca kojima je davala za pravo da sjede naprijed. Onda sam ja kroz to zaključila da pravi razlog njenog stava prema toj vožnji nije utemeljen na veličini auta, već na tome što se u svijetu moje mame muškarcima uvijek daje prednost. Nikad mi nije bilo jasno zašto, jer po njenoj logici oni su već imali prednost samim tim što su rođeni kao muškarci, pa su bar teoretski voljeni i poželjni svojim porodicama. Po tome bi imalo više smisla dati prednost nama nesretnicama, pa da ih makar s puno truda postanemo vrijedne. Ali prešla sam i preko toga, jer da sam započela raspravu ona bi me gledala kao jednu klaunicu koja izvodi neke sasvim besmislene kerafeke ili svađalicu koja od bezveznih mravljih stvari pravi slonovske.

Nisu se ni oćuh ni Amir protivili. Oćuh vjerovatno iz neke čudne pokornosti jer ga mama vječito gura da preuzme svoje starateljsko pravo, ne bil' nam napokon odredio neki životni pravac, bez obzira što on to ne želi niti umije. Amir čisto zato što nije razumio naški, a jes' da ga baš nisu ni interesovali naši razgovori i često se isključivao iz njih. Dunja i ja smo prevrtale očima tiho blebečući na engleskom dok nas je mama strogo gledala, spremna opaliti koji šamar za nepristojno ponašanje. Uvijek je strahovala od naše pobune pa je strogo držala red. Bilo kakvo suprostavljanje ju je pogađalo kao sramoćenje, pa je uvijek vladala nad nama kao gospodarica.

Oćuh je neprestano palio i gasio cigare, bacajući opuške kroz otvoren suvozačev prozor, dok ga je mama posmatrala mrmljajući nešto tipa: "De, Darko, fino se nasloni na taj jebeni prozor da ti ne pada pepeo po čistoj košulji, nećeš takav ići na svadbu. A bože sačuvaj, jesi beter." Oćuh je šutio i ignorisao ju onako kako je to već godinama najbolje znao. Kad je Amir htio da zapali, ja sam se usprotivila, jer ipak neki od nas pozadi nisu htjeli da se guše zajedno u ovoj nametnutoj izvedbi masovnog samoubistva. Mama se ubacila odmah poslije mene da pogladi Amirov ego: "Neka ga, nek' puši". A onda na polomljenom engleskom dobacila muškima preko ramena: "Ju go ahed Amire, ju smok if ju vont to smok, aj nou ic hard hani nat tu smok ven ju vont". To zadnje je bila njena projekcija jer je žestoko htjela da zapali cigaru, ali se suzdržavala tokom vožnje da dokaže meni i sestri da više ne puši, kao što nam već dugo lažno tvrdi. Amir je naravno zapalio. I ja bih kad bih dobila dozvolu od Minke. Imala je takav autoritet da se u našoj kući bojalo prvo nje, Tita, pa onda boga Alaha. Među ovom dvojicom nije bilo nikakvog sukoba jer je ona posredovala između njih, a onda izmišljala njihove zajedničke mantre i pripovijedala ih nama kao proročica.

Napokon smo stigli na prepuno parkiralište restorana i iskotrljali se iz auta. Svi smo bili obučeni sasvim u skladu sa svadbenim običajima našeg kraja, a niko od nas u skladu sa svojim ličnim stilom. Kad bi bilo prihvatljivo među našim narodom opsjednutim bontonom da budemo onakvi kakvi i jesmo, mislim da bi mama najradije došla ubučena u jednu od njenih kratkih, šarenih, pamučnih majica i u odrezanom šorcu, oćuh u njegovoj preširokoj bijeloj potkošulji koja mu prekriva golemi stomak i u donjem dijelu pidžame, Dunja u jednom od njenih sportskih dukserica i pretijesnom teksas šorcu, Amir u svojoj planinarskoj odjeći, a ja u nekoj hipi haljini. Ali nismo, izgledali smo dostojno. I čisto, naravno, uvijek čisto.

Dunja i ja smo nestrpljivo čekale ostale da ispuše cigarete, pa da uđemo kao porodica zajedno u salu. Na ulazu su nas čekale vesele djevojke, vjerovatno Aidine rodice, da nas okite svadbenim cvjetićima da se zna za koga smo vezani. Jes' da nije bilo nikakve sumnje jer smo bili jedini tu u sali i svi Aidini i Tomovi gosti. Napokon smo ušli, pozdravljajući se usput s Aidinim roditeljima, koji su očito i opravdano već puno popili na svadbi kćerke jedinice, naše Aide. A ako iko zaslužuje takvo veselje to je ona.

Prije samo dvije godine, naša Aida je doznala jednu tragičnu vijest. Ubio joj se najbolji prijatelj Vedran, kojeg smo mi svi znali kao Vedo. Nije mogla shvatiti kako se to desilo i kako ona, pored svih drugih, to nije predvidjela. Govorila je često poslije toga kako ga je znala kao sretnu i veselu, mada pomalo ciničnu, osobu koja je puna života. Ali bio je i rizikant, kako se ispostavilo kasnije. Znao je valjda voziti brzo po autoputu, i to s izlizanim gumamama i istrošenim kočnicama. I bilo je onda kad je, godinu dana prije samoubistva, putovao za Izrael da posjeti svoju stariju sestru i usput saznao je da mu je rođaka ubio sopstveni diler droge, i onda se tokom telefonskog razgovora sa tom istom sestrom smijao dok joj je prenosio tu vijest, kao da priča o nekom neznancu kojem su se pertle komično upetljale u pokretne stepenice.

Nikome, pa čak ni toj sestri, nije tad palo na pamet da je možda teško napaćen. Uostalom, činilo se svima da se ponašao normalno po nekim, možda izvitoperenim standardima prihvatljivog javnog ponašanja. Bio je poslušan i obazriv prema roditeljima i volio sestre, a istovremeno je studirao biznis i marketing na fakultetu gdje je također učio japanski i kineski. Naravno, bilo je tu i agresije koju je često pokazivao u roditeljskoj kući, opsesijom i kontrolom s kojom je manipulirao svog partnera, pa čudno nestajanje na dugo vremena tokom kojeg niko nije mogao stupiti u kontakt s njim, i još neke stvari. Ali niko nikad nije sklopio cjelokupnu priču i najzad su se svi bojali iskreno popričati o tome. Nije takva priča ni prihvaćena u pristojnom društvu, kao ni izrezane hlače ni otegnute potkošulje, jer bi se moglo pomisliti da je čovjek lud ili uspostaviti da mu, ne daj bože, treba psiholog.

Ali išao je Vedo i kod psihijatra. U njegovim preostalim stvarima, koje je obzirno spakovao prije samog metka u sljepočnicu, pisanja i snimanja dirljivih poruka svojim najdražim da se ne bi krivili za njegovo djelo, našli su i posjetnicu s brojom telefona za hitnu pomoć za mentalno zdravlje. Ranije je rekao onoj istoj sestri da je tražio pomoć kod psihijatra i da je počeo piti ljekove za depresiju, pa je izgledao pozitivan i optimističan, tako je ona rekla. Sad znamo da je dosta toga bilo gluma, što je tipično za bipolarne osobe koje često pletu sretne bajke da bi zaštitile ostale oko sebe. To je nešto što nas sve još uvijek muči, jer nismo znali.

Sala je bila puna. Sjeli smo za stol s našim imenima, pa smo se lijepo razbacali da nam se što manje ljudi priključi. Uostalom, nismo mi ljudi za druženje sa neznancima, a ne baš toliko ni sa poznanicima, jer nas je Minka sve naučila da su ljudi podli i da ih se dobro treba paziti. Njen životni moto je zapravo suprotan američkom zakonu, jer su za nju svi krivi dok se ne ispostave nevinim, pa joj je možda i zato uklapanje u ovaj američki život još uvijek toliko neuspješno. Ali na stolu su bila i imena drugih ljudi, nesretnika koje smo htjeli poštediti nelakoće našeg društva, pa smo im dali do znanja da nisu dobrodošli kad smo primijetili da gledaju u naš zajednički stol. Ova dva hrabra junaka, naizgled potpuno pristojni ljudi, su ipak sjeli za stol. Ali, poslije jako kratkog vremena se valjda osjetila težina našeg prisustva, toliko da su se polako počeli pretapati u bijelo platno suknjica na svojim stolicama, sve dok se najednom nisu skroz stopili sa tom bjelinom i postali ništa.

Uočila nas je Aida pa nam je prišla s Tomom da se pozdravimo. Prvo je zagrlila i pozdravila mamu i Darka, pa onda nas ostale, onako kako piše po nezapisanom starinskom pravilu. Kad mi je prišla, nisam htjela da zaplačem iako sam već plakala. Možda iz radosti jer mi je stalo da bude sretna. Možda zbog mame. Ne sjećam se sad ko je prvi započeo, ali znam da mi je bilo teško, i mislim da sam kod nekoga vidjela suze. Možda su bile moje.

Znala sam da je Aidi teško i htjela sam da budem sretna zbog nje. Nije lako napraviti svadbu u odsustvu najboljeg prijatelja. Počela sam tad nenamjerno sanjariti, onako kako se često desi kad želim pobjeći od stvarnosti, zamišljajući kako bi svadba izgledala u Vedinom prisustvu. On bi vjerovatno bio Aidin kum, ili kuma, mogao bi on ispuniti i jednu i drugu ulogu, a ona bi bila svakako zadovoljna. Sigurno bi se potrudio da šarmira i zabavi goste onako kako je samo on to znao. Bio bi zgodan, u otmjenom odjelu, sigurno s nekom istaknutom mašnicom i cipelama, i možda s izbijeljenom kosom kakvu je nosio posljednjih nekoliko godina. Poželjela sam da se ta želja negdje ostvari, makar u nekom paralelnom univerzumu, gdje jedan mladi momak, koji neprestano trlja jedno oko dlanom dok se smije, još uvijek živi i slavi lijepe životne događaje i krte dvadesete godine s svojim vršnjacima.

Po ne znam koji put postala sam preplavljena tugom znajući da Vedo nikad neće ovako nešto doživjeti, i da nikad nećemo slaviti njegovu maturu, njegov uspjeh, njegovu svadbu, rođenje negove djece, i da će njegov život ostati zakržljao tamo gdje ga je on ostavio rasutog po pločicama svog kupatila. Nisam znala da li bi bilo koju od tu navedenih stvari on želio za sebe, ali ja sam prosto željela da ih može željeti. I znala sam da će do kraja mog života, moj mali brat Vedo, kome sam ja mijenjala pelene, i koga sam ja ljuljala kao bebu, i koji je bio jednostavno moj, biti prepušten na milost i nemilost našeg pripovjedanja o njemu, bez ikakve šanse da potvrdi priče ili da im se suprotstavi. Pa me evo sad sramota što pričam ovako o njemu, jer ne znam da li bi to on tako htio.

Počela je narodna muzika uobičajna po svadbama našeg kraja. Pogledala sam u mamu i osjetila dubinu njene agonije koju je, kao u čistilištu, preživljava svaki put iznova. Znala sam o čemu razmišlja jer sam i ja isto razmišljala. Sjetila sam se koliko voli plesati, jes' da to već odavno radi samo krišom ili iz šale kad je podstaknemo da nam malo pokaže svoje muvove. Često se je hvalila da je kao mlada djevojka plesala u fokloru, pa bi se ponekad uzdigla sa sećije i onako po sred dnevnog boravka zaljuljala kukovima, u zrak bacila ruke s prstima spremnim za pucketanje, zaklopila oči i rastegla osmijeh preko lica s malo napučenim usnama. Onda bih spustila jednu ruku, praveći se da drži u ruci def i da ga polagano trese od svoj izbačen kuk. Igledala je tad čarobno, strastvena i samopouzdana, a onda bi se poslije samo nekoliko kratkih minuta vratila u stvarnost, posramljena i preozbiljna.

U svom okruženju moja mama je, kao živahna i odlučna mlada djevojka među konzervativcima i strogim roditeljima, bila pomalo prokleta. Tako da je taj unutrašnji plamen gušila čitavog života, ne bih li postala sasvim neistaknuta i zaslužila poštovanje drugih. Poštovanje, najzad, nije bilo stvar neke površinske podrške, nego je imalo sasvim konkretne i opipljive posljedice, kao i nepoštovanje. Osjetila je ona to na svojoj koži, po prvi put kad se udala sa svojih samo sedamnaest godina da bi izbjegla opresiju svog oca, i onda je opet našla s mojim ocem, a po drugi put kad je odlučila u sred rata početi život s bivšim srpskim vojnikom, mojim oćuhom, samo nekoliko kratkih mjeseci poslije ubistva mog oca u sprskom logoru. Sve je to ona preživjela, ili radije uradila, ali i dalje bezkrajno stoji iza svojih odluka i grešaka jer su njene, a to je jedino što je oduvjek istinito željela.

Dunja i ja smo je uspjele ubijediti da ustane plesati s nama dok su Amir i Darko sjedili za stolom, sasvim nezainteresovani za dešavanja oko njih. Mama je ušla u krug pa smo se na brzinu pohvatali za ruke s rajom jer je počelo kolo, a svi znaju da se kolo na svadbi ne smije propustiti. To bi bila jedna vrsta neprihvatljivog isticavanja, a moglo bi se reći da je čak i bezobrazno. Dunja i ja smo smotano skakale dok je mama lebdila po zraku. Osjećala sam se poput derviša u transu dok su otkucaji muzike dirigovali naše pokrete. Pogledala sam opet mamu i prepoznala šta slijedi. Kad je stigla nova pjesma, masa maloprije neprekinutog kruga se pretvorila u ljuljuškava stabla labavih grana koje su mlatarale uz novi tempo. Tad sam vidjela kako moja mama polako uzdiže ruke iznad glave, zatvara oči, pušta osmijeh i sasvim neprimjetno zavija kukove poput maslačka kad osjeti malo vjetra pod zvizdanom.

Po prvi put tu večer sam se radovala iz zadovoljstva što je moja mama izgledala sretna. I htjela sam da to potraje iako sam znala da neće, jer uvijek se brzo spuštala na tlo i povraćala iz svog vilinskog svijeta. A potom se to i desilo u trenutku kad se sudarila s tipom koji je plesao pored nje, i onda kao osjetivši da joj tu nije mjesto, zaokrenula se i otišla sjesti nazad za stol. A ja sam je gledala teškog srca jer sam htjela da samo još malo pleše. Htjela sam joj nešto reći da je ohrabrim, onako kako sam često radila kad bi je neko javno ponizio, ali nisam. Samo sam stajala polupijana gledajući u njena leđa i u sebi izgovarala: "Vrati se vilo. Pleši uprkos svima. Pleši, ja ću te čuvati."